SVI SU U STRAHU I NE RAZUMIJU ŠTO SE DOGAĐA Ova bakterija “jede ljudsko meso”: Uvijek je tu i čeka, a od liječenja možete poludjeti!

Na koži ruke ili noge pojavi se malena bezbolna kvržica, slična čiru, koja na prvi pogled djeluje poput mjesta ugriza insekta. U roku od nekoliko sedmica, tkivo oko te kvržice nestaje, čir se otvara, nestaje i tkivo ispod njega, a na koži se pojavljuje rupa, priopćio je University of Melbourne.

 

Ako se zaražena osoba odmah ne počne liječiti jakom dozom antibiotika, otvorena rana može ostati na koži i do godinu dana, a zabilježeni su slučajevi u kojima je bila potrebna kirurška rekonstrukcija zahvaćenog dijela kože.

Radi se o vrlo zaraznoj bakteriji Mycobacterium ulcerans koja uzrokuje bolest Buruli Ulcera.Zasigurno ste već čuli za bakteriju koja jede ljudsko meso.

Gotovo svake godine pojavi se nova priča o ljudima koji su plivali u krivom jezeru i završili sa jednom takvom bakterijom zbog koje im meso doslovce truli. No, jesu li te bakterije doista toliko užasne kao što zvuče? A ako jesu, kako oboljeli uopće može preživjeti?

Cracked. com je razgovarao sa ženom čiji se otac ‘susreo’ s Fournierovom gangrenom, agresivnom vrstom bakterije koja jede ljudsko meso počevši od prepona žrtve. U mjesecima koji su slijedili, dobila je brzinski tečaj za jednu od najstrašnijih bolesti na svijetu…

 

1. Ona je uvijek tu, čeka…

‘To je jedna od najopasnijih bakterija na svijetu. Strepto-P je bakterija koja jede meso, jedan od najčešćih uzroka nekroze tkiva, odnosno tijelo počinje truliti sve dok žrtva ne podlegne.

Streptokok je ušao u moj život nenadano, odmah nakon što sam se vratila s jednog putovanja. Moja obitelj mi je pripremila rođendansku zabavu, za koju sam ih molila da ju odgode jer sam bila preumorna. Majka je pristala na to, jer je tata imao neke bolove u trbuhu, pa smo sve odgodili za idući vikend.

Tri dana kasnije, moj otac je bio u komi.

 

Ispostavilo se da su bolovi u trbuhu nešto puno gore. Tata je imao strahovite bolove u području prepona, ali je lagao jer ga je bilo sram. Tek kada je postalo jako gadno, mama ga je natjerala da joj pokaže gdje ga i što boli. Njegov penis se posve uvukao u tijelo, a njegovi testisi su natekli na veličinu grejpa i skroz pocrnili. Oni dijelovi koji nisu pocrnili, bili su natekli i crveni.

Čak i u bolnici, liječnici nisu znali što mu je. Došao je u bolnici kasno navečer i odmah je oko njega bio cijeli tim liječnika. čekajući peta sati u Hitnoj nije zabavno, ali ispostavilo se je loš znak ako vas odmah prime i počnu liječiti. Njegovo srce je počelo divljački kucati, bubrezi su počeli otkazivati i dok se nismo ni snašli već je bio spojen na aparate za disanje.

Tada smo već znali da ga gubomo, iako nismo znali zašto. Jedno je vrijeme izgledalo da neće uspjeti. Bolnica je mojoj majci dodijelila jednu medicinsku sestru kako bi je držala smirenom.

S modernom medicinom današnjice, podlegne 30-40 posto oboljelih. U slučaju mog oca, njegov dijabetes za koji nije znao, srušio mu je imunitet dovoljno nisko da je streptokok mogao ući. oko polovice svih ljudi koje zahvati Fournierova gangrena (otmjeni termin za truljenje prepona) ima dijabetes.

Ali čak i ako se oličenje zdravlja, ovaj streptokok samo čeka da vas napadne. Između 15-30 posto svjetske populacije nosi ovu opasnu bakteriju u sebi, a da nema nikakve simptome. No, kada im padne imunitet ili zadobiju nekakvu otvorenu ranu, bakterija se javlja u svojem najgorem obliku.

2. Često se krivo dijagnosticira

Jedan od razloga zbog kojeg ova nekroza uništava toliko puno ljudi leži u činjenici da je rijetka, a samim time i iznimno teška za dijagnosticirati. Liječnici, naime, ne pretpostavljaju odmah da je riječ o bakteriji koja jede ljudsko meso kada se požalite na bolove u testisima ili nečem drugom, tako da velika većina ovih slučajeva dobije krivu dijagnozu. Iako ovaj dio ‘jede’ ljudsko meso zvuči spektakularno, činjenica je da nije riječ o vidljivoj infekciji. To je, na neki način, obrnuta zombifikacija, u kojoj meso truli iznutra.

 

Većina simptoma su stvari koje mogu imati razne druge uzroke, riječ je o klasičnim bolovima, nateknućima… Ako ste sretni, izbiju vam plikovi puni crnog gnoja koji smrde na trulo meso kada puknu. To se vaše tijelo pokušava riješiti raspadajućeg tkiva. Da, ovo je bolest u kojoj su crni gnojni plikovi koji smrde na trulo meso scenarij ‘najboljeg slučaja’.

S obzirom na sve, nije teško za razumjeti kada liječnici postave krivu dijagnozu. Nažalost, kriva dijagnoza povećava smrtnost sa 20 na čak 80 posto. Odgađanje pravog liječenja čak i za nekoliko sati može biti kobno. Gangrena se može širiti i do jednog centimetra na sat, što je poput Formule 1 u svijetu bakterija.

Napustili smo bolnicu iste večeri oko 22 sata. Otac je ostao, a liječnici su bili djelomično optimistični oko dijagnoze da znaju što je mojem ocu. Ali onda su nas nazvali oko 1 sat ujutro i rekli da ga vode na hitnu operaciju. Nisu nam htjeli dati nikakve šanse hoće li preživjeti operaciju, već su samo rekli: ‘Molite se’. Bilo da ste vjernik ili ne, ovo je prestrašno za čuti iz usta kirurga.

Tata je preživio prvu operaciju, ali bilo je blizu. Trajala je nekoliko sati. Tada su konačno postavili dobru dijagnozu i to je bila jedina dobra vijest koju smo dobili od te operacije. Znate da je stanje loše kada čujete da vaš otac definitivno ‘truli iznutra’.

3. Od liječenja možete poludjeti

Efekti infekcije su isti onakvi kakvo i samo ime govori – nekroza tkiva. Sve se svodi na jako puno naticanja, bolova, a mrtvo tkivo je u vama i – ne može izaći.

Ako se ne liječi, vaše tijelo je suočeno sa tim trulim tkivom. Ako ste sretni da ste u bolnici, poput mojeg oca, liječnici jednostavno odrežu kožu i odstrane infekciju, ali vas ne zatvaraju nakon operacijom već koriste čudne flastere za vakuumiranim zatvaračem kako bi spriječili da se rana dodatno ne inficira. Tata je tako bio ‘pod vakuumom’ gotovo tri mjeseca, a redovito su ga otvarali kako bi odstranili dodatno zaraženo tkivo. Moj otac je imao sreće da je izgubio svega nekoliko kilograma, dok neki ostanu bez cijelih udova.

 

Kada se moj otac po prvi puta probudio iz kome, malo je reći da je bio spojen na sve moguće lijekove. U jednom trenutku, brat i ja smo pokušali izračunati koliko rupa na tijelo ima i došli smo do broja 30. Bezbrojne igle, kateter, arterijske linije, šantovi, braunile… u jednom trenutku bi razgranali jednu iglu kako bi otac primio svih desetak lijekova koji su mu trebali.

Ti svi lijekovi, u kombinaciji sa svjetlom, bukom aktivnošću i samim šokom nakon buđenja može dovesti do stanja nazvanog Intenzivna psihoza. Moj otac je bio toliko šokiran svime da je, kad se probudio, pokušao pojesti medicinsku sestru koja mu je davala pilule. Nije shvatio što se događa, ona mu se približila ustima i on je instinktivno zagrizao najjače što je mogao.

Počeli smo mu lijekove davati žlicom, ali tek nakon što je ugrizao tri sestre i anesteziologa. Čak je i halucinirao neko vrijeme. Srećom, psihoza je nestala za nekoliko dana.

4. Mijenja se pojam užasavajućeg

Ovakva trauma mijenja način na koji doživljavate nove informacije. Taj prvi poziv u kojem su mi rekli da moj otac ide na operaciju i da možda neće preživjeti zaustavila je cijeli moj svijet. Plakala sam stalno i danima nisam spavala.

 

I upravo je ta trauma jednostavno isključila moju sposobnost da marim za išta što nije hitno poput toga. Moja vjenčana kuma je doživjela prometnu u kojoj je ozlijedila kralježnicu, ali budući da nije bila na Intenzivnoj, u mojoj glavi nisam smatrala da je to tako ozbiljno.

5. Oporavak je dugačak put

Plastični hirurg je morao rekonstruirati velik dio očevog tijela. Ne samo da je ostao bez dosta kože, već je u komi izgubio i dosta kilograma. Jednostavno, više nije bilo dosta tkiva na njegovom tijelu kako bi se zatvorile njegove rane, pa je kirurg morao improvizirati.

Također, cijelo vrijeme je u sebi imao ugrađenu vrećicu za izmet, budući da zbog nedostatka kože nije mogao na WC. Tu vrećicu je imao u sebi idućih godinu i pol dana.

Onda je ‘zaradio’ lošu reakciju na anestetike. Iako to normalno nije neka velika stvar, ali budući da je i dalje bio pun opasnog streptokoka, nije se mogao liječiti među ostalim bolesnicima, već je ponovno morao biti u izolaciji na Intenzivnoj.

Unatoč ovome svemu, moj otac je živ! A ako uzmemo u obzir da je tri mjeseca proveo u bori s bolešću od koje vam truli tijelo, mislim da je to prilično nevjerovatno.’