Tumor na mozgu nestao, a karcinom pluća i grla kao da nikad nije ni postojao: Mostarka dijeli iskustvo sa Eliksirom sa Kavkaza!

Na dan zaljubljenih – Valentinovo, očekivala sam prosidbu. Danima sam se spremala za taj dan. Iz kuće su me iznijeli na nosilima Hitne pomoći. I bez liječničke dijagnoze, znala sam da je stanje alarmantno. Predugo sam ignorisala simptome i krila od svojih da se loše osjećam, izjavila je Ena za magazin Aura u februaru 2012. godine. Pet godina kasnije, Ena nas je pozvala i podsjetila na svoj slučaj. Živa je i u potpunosti zdrava.Pronašli smo njenu priču u našoj arhivi. Prenosimo je u cjelosti:
Sve promjene koje je, prvo povremeno, a onda sve češće uočavala na sebi, Ena je pripisivala svemu, samo ne bolesti. Samu sebe je tješila i uvjeravala da nije u pitanju ništa opasno.

– Mlada sam, imam dobre genetske predispozicije, roditelji su mi zdravi; ja ne pijem, ne pušim, hranim se izuzetno zdravo, bavim se aktivno sportom. Ne mogu biti bolesna, nema šanse – mislila je Ena.
Tvrdoglavo braneći svoja uvjerenja kako nju svaka bolest mora zaobići, odbijala je obratiti se ljekaru čak i kad je stala na vagu i primijetila da težinu gubi rapidno. Pa i onda kad zbog glavobolja nije mogla misliti, ni spavati. Česte mučnine, povraćanje krvi, nesvjestice i u konačnici gubitak svijesti, skrivala je od roditelja uspješno sve do 14. februara 2010. godine.
Spremala se za Valentinovo izaći u grad sa momkom. S mukom se odijevala, brinući se zbog izrazitog bljedila na licu i drhavih ruku.
– Samo da ovaj dan prođe, završi, pa da se bacim u krevet. Spavala sam više nego ikad u životu. Prije, i kad bih gripu dobila, ne bih se zadržavala u krevetu. Po prirodi sam hiperaktivno biće – priča Ena.


Za nastavak dalje pređite na sljedeću stranicu